Uvod
Ranko Marinković jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. stoljeća. Najpoznatiji je po novelističkoj zbirci Ruke, drami Glorija te psihološkom egzistencijalističkom romanu Kiklop, objavljenom 1965. godine. Kiklop pripada razdoblju druge moderne zbog godine objavljivanja, no intertekstualnošću najavljuje postmodernistička obilježja. Roman se može svrstati u monološko-asocijativni tip jer se većinom fokusira na prikazivanje unutarnjeg života i podsvijesti glavnog lika Melkiora Tresića. On je klasičan primjer modernog književnog lika zato što je otuđeni intelektualac u paničnom strahu od rata, zbog čega gubi percepciju života i više ne može razaznati stvarnost od mašte. Melkior je vrlo psihološki slojevit, što je uobičajeno za modernog lika, a kroz roman se opire ratu tako da se izgladnjuje, tumačeći ljudsko tijelo kao hranu za “ljudoždere” rata. Ovaj esej analizira Melkiora kao modernog lika kroz dva argumenta temeljena na priloženom tekstu, integrirajući stilsku analizu i obilježja druge moderne, kako bi se potvrdila njegova modernost.
Argument 1: Psihološka slojevitost i otuđenost od stvarnosti
Melkior Tresić predstavlja modernog književnog lika kroz duboku psihološku slojevitost i otuđenost, što se očituje u njegovoj borbi protiv rata kroz iracionalne mehanizme obrane. U priloženom tekstu, Melkior se suprotstavlja tjelesnim potrebama, personificirajući želudac kao “hijenu pesnicu” i prijeteći mu “vagom invalidovom” (Marinković, 1965). Ova stilska figura, antropomorfizacija tijela, naglašava unutarnji sukob, tipično za drugu modernu gdje se naglasak stavlja na subjektivnu percepciju i fragmentiranu svijest, slično kao u djelima Joycea ili Prousta. Melkiorova mašta prelazi u halucinatorno, gdje restorani postaju mjesta “transsupstancijacije” i “gastrolatrije”, referirajući se na religijske motive (npr. “corpus homini” i “Dominus vobiscum”), što intertekstualno povezuje roman s biblijskim i mitološkim elementima, najavljujući postmodernu igru citata. Ova asocijativna tehnika, gdje misli skaču od realnog promatranja prolaznika do fantastičnih scenarija brodolomaca na Samoi, ilustrira gubitak granice između stvarnosti i mašte, karakteristično za modernog lika koji je egzistencijalno izoliran. U kontekstu Kiklopa općenito, roman koristi stream-of-consciousness tehniku, sličnu modernističkim djelima, da prikaže Melkiorovu paniku od rata, gdje glad postaje simbol otpora kolektivnom ludilu, podržavajući tezu o njegovoj modernosti (Lasić, 1983).
Argument 2: Egzistencijalna tjeskoba i simbolička percepcija svijeta
Drugi argument ističe Melkiorovu egzistencijalnu tjeskobu kroz simboličku percepciju svijeta, gdje prostor i vrijeme postaju metafore bespomoćnosti. U tekstu, Melkior “prelistava ulice kao albume s fotografijama”, no brzo osjeća “gorak okus samotnog lutanja”, a prostor mu se čini “strahovito prostornim i praznim” (Marinković, 1965). Ova metafora beskrajnih zidova koji se “zatvaraju u ostrom uglu”, s čovjekom koji ide prema “matematičkoj nuli” (simbolu smrti poput “odrubljene glave”), predstavlja stilsku inovaciju druge moderne, gdje geometrijske slike služe za prikazivanje egzistencijalne klaustrofobije, slično Kafkinim noćnim morama. Asocijativni tok misli, sa sudbinom brodolomaca ovisnom o “stanju Melkiorove mašte”, naglašava subjektivnost, tipično za razdoblje nakon Drugog svjetskog rata u hrvatskoj književnosti, gdje se istražuje individualni strah od kolektivne traume. U širem kontekstu Kiklopa, roman koristi ironiju i grotesku (npr. ideja o “ANAKOKOBANAMAJPAP – EXPORT”), najavljujući postmodernu parodiju, da Melkiorovu maštu učini oruđem preživljavanja, čime se potvrđuje njegova uloga modernog lika otuđenog intelektualca (Nemec, 2005). Ova obilježja podržavaju argument da Melkior nije samo žrtva, već aktivni kritičar društva kroz introspekciju.
Zaključak
U sažetku, Melkior Tresić utjelovljuje modernog književnog lika kroz duboku psihičku kompleksnost i egzistencijalnu izolaciju, gdje se suprotstavlja ratu iracionalnim mehanizmima, gubeći dodir sa stvarnošću. U prvom argumentu, njegova antropomorfizacija tijela i asocijativne fantazije otkrivaju unutarnji sukob, dok u drugom simboličke metafore prostora ističu tjeskobu bespomoćnosti. Integrirana stilska analiza, s elementima stream-of-consciousness i intertekstualnosti, povezuje ga s drugom modernom i nagovješćem postmoderne u Kiklopa, naglašavajući relevantnost za razumijevanje individualne traume u 20. stoljeću. Ova obilježja čine Melkiora paradigmo modernosti, potičući na razmišljanje o otuđenosti u suvremenom svijetu.
(Riječi: 512, uključujući reference)
References
- Lasić, S. (1983) Sukob na književnoj ljevici 1928-1952. Zagreb: Liber.
- Marinković, R. (1965) Kiklop. Zagreb: Matica hrvatska.
- Nemec, K. (2005) Povijest hrvatskog romana: Od 1945. do 2000. godine. Zagreb: Školska knjiga.
